Blaženi naši preci, smješteni u kvadratnom, oskudnom, toplom prostoru, nisu znali za ništa osim za dobre priče, dobru pjesmu i dobar komad mesa. Mogu samo zamisliti izraz njihovih lica u trenutku primanja prve crne kutije. Prijeteći tiha sprava djelovala je na njih zasigurno kao i onaj tamni monolit iz druge dimenzije na majmune iz '2001. Odiseje'. Horde sljedbenika počele su pristizati u te malene, sasvim uske kućice koje su imale sreću posjedovati tu čarobnu, zasigurno izvanzemaljsku spravu. Jedno je sigurno, bili su navučeni. Poput kakvih pradavnih, ipak ne tako davnih, ali dovoljno dalekih džankija, bili su navučeni, doživotno. Ono najvažnije, prolaskom godina i dolaskom novih tehnologija, tražili su novi šut.

Blaženi naši preci u trenutku kada su začuli zvuk iz kutije ispunjene 'malim čovječuljcima' koji pričaju priče i pjevaju i jedu - umjesto njih!

'Džese pali?'

Nakon '69. i Armstrongove rečenice o 'malim koracima za ljude, bolnim kostima ili čemu već', nakon mikrovalne pećnice ('Viđe kokica šta pucaju!'), tostera ('Iskoči kruv van, hruskav, majkemi!'), kutije u boji ('Šta će ti život uz ovo!'), veš-mašine, PP-a, rok-en-rola, Tite i SSSR-a, naši preci bili su okruženi, zavedeni i, naposljetku, izjedeni tom drevnom i rasplamsanom bolešću koja nas sve zavije u groznicu barem nekoliko puta u godini, često prikrivena u sjajnoj foliji samozavaravanja i besramnog, bezumnog i rasplamsalog predblagdanskog trošenja.

Recite to, oslobodite to čudovište: šopingiranje!

Ne želim i ne mogu obuhvatiti čitav taj megalomanski katalog naših osobnih želja, ali mogu zapisati barem svoje simptome, u nadi da ću lakše shvatiti, locirati i uništiti te nemilosrdne 'ljude', bića koja nas navode na sve veće i bizarnije materijalne zahtjeve.

Nikada se nisam svrstavao u neku posebnu skupinu humanoida, niti oblačenjem niti glazbom. Trudio sam se, i još uvijek to činim, biti neka zlatna, neovisna i sasvim osobna sredina. Dio koji bi me mogao materijalno 'iscijediti' mogao bi biti eventualno, već odavno locirano - film.

Prosječna vrijednost DVD-a na domaćem tržištu iznosi 120-150 kuna. Na počecima (uvod u novi milenij), cijena se kretala između 150-180 kuna. Neočekivano, olakšanje dolazi iz sasvim neobičnog izvora - kioska. Napokon smo krenuli za politikom stranih zemalja, pa nije teško u izlogu pronaći, skrivene negdje u moru blesavih animiranih naslova za djecu od 1-3 godine, kutije s imenima filmova novijeg datuma ili još bolje, one starijeg, klasične. Filmovi su to za koje morate izdvojiti famoznih 49,99 (ne brinite, teta uvijek uzme ravno 50), a trenutno u rastućoj kolekciji posjedujem, između ostalog, 'Lovca na jelene', 'Razjarenog bika', 'Lice s ožiljkom', 'Umri muški', 'Avijator'...

Uz novu kompjutorsku konfiguraciju, solidan DVD player (jedan od onih koji traju dvije godine i nije vam žao baciti ga kada zakaže laser), DVD-pržilicu, 2.1 zvučni sustav, maksi-ektra-hiper adsl i dovoljno velik USB (popularno nazvani 'stik'), osjećam se sigurno. Lažno sigurno. 

'Dom iz snova...točnije, soba'

Da težim nekom uzvišenom statusu, u kolekciju bih ubacio i neki dobar LCD monitor, bežičnu tipkovnicu i štakora, 7.1 zvučni sustav, skener, Blu Ray pržilicu, moćniju grafulju sa 512 MB-RAM-a, nešto bolji procesor...

Novi prioriteti rađaju se svakoga dana brzinom umnožavanja nekog grotesknog virusa s juga Afrike.

Dolazi nam najnovije iskušenje zvano HD, 'high definition' iliti 'visoka definicija'. Slika je 'za bogove', a kapacitet diskova abnormalno velik, baš kao i cijene. Mjesecima se vodila bespoštedna bitka između dvaju standarda, HD-a i Blu Ray-ja, a mnogo naivčina ostalo je na suhome u trenutku kada veliki Warner Bros objavljuje da će izdavati filmove upravo na Blu Ray diskovima. Te iste naivčine prije su se opskrbile onim drugim, uskoro propalim standardom, HD-om, i sada se mogu pozdraviti s novcima, odnosno pameću, odnosno budućnošću. Ili barem dok ne ispljunu pare za najnoviji, najsjajniji i najbrži Blu Ray player generacije 2.0., koji omogućuje neviđenu razinu interaktivnosti unutar zapisanih filmskih medija.

'Kažu da je debel ko prase taj Blu Ray disk'

Interaktivnost? Sve što želim je ta prokleta fenomenalna slika i tipka 'play' na daljinskom upravljaču. Što će mi 2.0, ako mogu biti sretan i uz 1.0? Postoji li uopće zlatna sredina ovdje, možda 1.5? Hm, da, ali cijena je opet u pitanju...Najjeftiniji player koji podržava te spektakularne mega-gigabajtne diskove koje pokreće plavi laser zahtjeva minimalnu investiciju od 6000 kuna. Ponavljam, minimalnu, jer, uz player trebate imati i odgovarajući televizor u čijem kutu piše HD-ready, a čija najniža razina iznosi 3000 kuna u nekim boljim supermarketima. Znači, ako prodam bubreg ostaje mi još koliko, pedeset litara krvi za doniranje unutar tri-četiri mjeseca? Ne smijem zaboraviti na neki dobar zvučni sustav, minimalno 5.1, dakle, bas plus zvučna ekipa...7000 kuna, uz malo sreće i preko veze, možda dobijem i burek gratis.

Čini se, preostaje nam samo čekanje i nada da Hrvatska neće prekasno shvatiti kako su DVD-ovi uskoro stvar povijesti, te da će na vrijeme podrezati razumljivo visoke, početničke cijene. Srećom, Blu Ray playeri čitaju i DVD-ove, pa osjećam da će moj rastući broj kutija na filmskoj polici biti jednako dobro iskorišten u bliskoj budućnosti, ili barem do trenutka kada ugledam sliku visoke definicije i shvatim kako je netko čuvao komadić raja predugo i samo za sebe (tehnologija postoji još od sredine devedesetih)...

Ako je DVD trajao tek 8-9 godina (dajem mu još 3), koliko možemo dati ovim novim frajerima? Tko uopće odlučuje o sudbini novih proizvoda? Sony sada zasigurno trlja ruke od zadovoljstva, budući da je Playstation 3 trenutno najisplativija Blu Ray kupnja, koja istovremeno donosi i mogućnost kvalitetnog igranja (izdvajam novi 'Gran Turismo' i 'Metal Gear Solid 4').

'Previsoko, čak i liftom'

Zamišljam situaciju u kojoj velike face sa Zapada sjede s Japancima za monumentalnim okruglim stolom i dižu ručice kao odluku o sudbinama naših sve tanjih džepova. Imam nekakav nejasan osjećaj da se rezultat 'HD Vs. Blu Ray' bitke znao u doba kada smo svi spavali netaknutim snom, u doba kada smo, poput naših 'dalekih predaka' gledali naše svježe kupljene DVD-ove i, nekim čudom, vjerovali kako je mozak našega kompjutora dovoljno snažan da izdrži sve nadolazeće moždane udare novootkrivene tržišne snage.

Kao i uvijek, kada se cijene naših želja spuste na prihvatljivu razinu, svi ćemo nanovo osjetiti radosnu zatupljenost i sreću koja će trajati možda godinu, možda pet, ovisno o ljudima za Okruglim stolom. Bolest zvana šopingiranje/konzumerija/materijalizam ionako je dio nas, baš poput ruke ili noge, pa stoga - molim vas lijepo, snizite te cijene i dajte nam igara (na kruhu ćemo štedjeti)! 

A kada napokon kupim taj onostrani, tamni, sjajeći Blu Ray player, uzet ću kost i rasturit onaj drevni DVD marke 'Quadro', a kost će poletjeti u zrak i pretvorit se u nešto sasvim novo...još neotkriveno.

Epilog

Oko crne kutije namnožilo se neobično društvo: susjedne kuće, dobroćudni Ante, luda baba Manda, unuci i nešto starija djeca, nepoznata djeca i žene srednje dobi zajedno sa muževima rakijašima te nezaobilazni dida Stipe koji je vjerojatno prvi put u životu zašutio (ako ne računamo spavanje). Unatoč gužvi koja se stvorila oko tog mističnog instrumenta moći, u sobi je vladala sablasna tišina koju je narušavalo tek zujanje potpuno ignorirane muhetine. Luda baba Manda, navodno po prvi put viđena u neobičnom trenutku sabranosti, ispljuvala je te famozne riječi, oslobodivši tu stoljećima spavajuću, inkubiranu napast. Njezine oči, višestruko uvećane petcentimetarskim očalinkama, razlomljeni glas sasvim odlučan i jasan:

'Pali to Ante, jebale te imstrukcije za uporabu!'

Legenda kaže da uzvanici poslije nisu prozborili niti jednu jedinu riječ, sve do zalaska sunca, a tada je valjalo spavati, barem do novog paljenja.